Vesti

Povratak otpisanih



Trenutak objave "Studije o položaju izbjeglih lica iz Republike Hrvatske" CMS-a i YUKOM-a nije mogao biti adekvatniji: Oslobađajuće presude hrvatskim generalima u Haagu, ulazak Hrvatske u EU i ekscesi zbog uvođenja dvojezičnih natpisa u Vukovaru, važni su za promjenu razmišljanja o hrvatskim Srbima, kako u izbjeglištvu, tako i u Hrvatskoj.

"Studija o položaju izbjeglih lica iz Republike Hrvatske", nastala kao proizvod suradnje zagrebačkog Centra za mirovne studije i Komiteta pravnika za ljudska prava - YUKOM iz Beograda, predstavljena je sinoć u Zagrebu. Publikacija se sastoji od kvantitativnog istraživanja rađenog u Srbiji, koje je na uzorku od oko 350 izbjeglica trebalo pokazati zbog kojih se razloga hrvatski građani srpske nacionalnosti, izbjegli za vrijeme rata 1991-1995. godine, nisu vratili u Hrvatsku. S druge strane, ona sadrži i kvalitativni dio istraživanja rađen s povratnicima iz Pakraca, Karlovca i Korenice.

"Centra za mirovne studije dugi niz godina na područjima od posebnog državnog interesa radi s izbjeglicama i povratnicima, odnosno pruža im psiho-socijalnu pomoć. U razgovorima s njima došli smo do zaključka da bi njihove priče trebalo zabilježiti. Uočili smo da se izbjeglica i povratnici susreću s problemima pravne prirode na koje smo Mirjana Mikić: Jedan od najoptimističnijih i najmlađih sudionika fokus grupe mi se po završetku istraživanja javio da ga ne spominjem u radu jer namjerava napustiti Hrvatsku, budući da ga policija stalno privodi i ispituje o pojedinim ljudima s početka rata iako je on tada imao svega pet godinatakođer odlučili skrenuti pozornost", objasnila je Mirjana Mikić iz Centra za mirovne studije.

Mikić je istaknula da povratnici o životu prije odlaska pričaju s nostalgijom i sjećaju ga se kao najljepšeg perioda života, dok o životu u izbjeglištvu jako teško govore jer se boje - s jedne strane za svoj položaj u Hrvatskoj, a s druge i u Srbiji zbog njihove djece koja još uvijek tamo žive. "Što se tiče njihovog povratka u Hrvatsku, on je, unatoč brojnim zakonskim propisima, bio otežan jer su vrlo teško ostvarivali svoja prava. Po povratku najčešće žive na područjima od posebnog državnog interesa gdje je malo stanovništva. Zbog toga im je jako teško jer ih svi prepoznaju i okrivljuju kada se nešto dogodi na društvenoj razini. Jedan od najoptimističnijih i najmlađih sudionika fokus grupe mi se po završetku istraživanja javio da ga ne spominjem u radu jer namjerava napustiti Hrvatsku, budući da ga policija stalno privodi i ispituje o pojedinim ljudima s početka rata iako je on tada imao svega pet godina. Tada sam otišla u Karlovac na razgovor s predstavnicima Vijeća srpske nacionalne manjine koji su mi potvrdili da se u posljednjih godinu dana ponovno intenzivno privodi i ispituje povratnike", rekla je Mikić i dodala da u 2013. godini izbjeglice u Srbiji i povratnici u Hrvatskoj još uvijek nisu dovoljno upoznati sa svojim pravima, zbog čega su izrazili želju za osnivanjem centralnog mjesta na kojem bi se mogli informirati.

"Iako su Srbija i Hrvatska, barem na deklarativnoj razini, ulagale napore kako bi regulirale prava izbjeglih i povratnika, većina izbjeglih, a pogotovo mlađe životne dobi, teško se odlučuju na povratak. Oko 70 posto naših ispitanika se ne bi vratilo u Hrvatsku, njih 16 posto bi, a ostatak je neodlučan. Kod osoba koji se ne žele vratiti, najčešće je uočen strah od diskriminacije, potom nelegalno zauzeta imovina, uništena imovina i ograničena mogućnost zaposlenja", kazao je Milan Antonijević, izvršni direktor Komiteta pravnika za ljudska prava - YUKOM.

Kako pokazuju istraživanja, većina izbjeglica se po dolasku u Srbiju osjećala neprihvaćeno. "Bila sam treći razred kada sam upisala ovdje školu i bilo im je čudno kako govorim. Bilo je nekih nezgodnih situacija, ali toga više nema", navela je jedna od sugovornica u istraživanju. "Većina onih s kojima smo razgovarali je na kraju izgubila ijekavicu jer su se zbog školovanja u Srbiji asimilirali u društvo. Zbog toga se, pretpostavljamo, ni ne žele vratiti u Hrvatsku", objasnio je Antonijević.

Među ispitanicima ima i onih koji bi najradije otišli u treće zemlje: "Ako odem iz Srbije to bi mogla biti samo Europa - Austrija, Njemačka, Italija. U Hrvatsku se nikad ne bih vratila. Nemam što tražiti tamo. Ovdje mi je dobro za sada. Meni mjesto čine ljudi. Zašto bi se vratila ako nemam da popijem kavu s nekim. Nije problem što je netko Hrvat nego Milan Antonijević: Nadam se da će dvije države što prije odustati od međusobnih tužbi za genocid jer bi i to svakako utjecalo na bolji suživotsu meni svi ljudi ovdje."

Antonijević je istaknuo da će istraživači, kao pripadnici civilnog društva, i dalje zagovarati rad obiju vlada na održivom povratku te da oni ljudi, čije sudbine u ovom trenutku djeluju prilično mračno, steknu bolje uvjete za život. "Budući da je Hrvatska ušla u Europsku uniju, iskorištene su brojne mogućnosti za pritisak, a kako se Srbija tek nalazi u procesu pristupanja, postoje brojne poluge utjecaja. Prije svega, nadam se da će dvije države što prije odustati od međusobnih tužbi za genocid jer bi i to svakako utjecalo na bolji suživot", zaključio je izvršni direktor YUKOM-a.

Jedna od povratnika mlađe generacije koja je sudjelovala u istraživanju je tridesettrogodišnja Mirsada Popović Damjanović iz Pakraca. Kako je sinoć objasnila, period izbjeglištva u Srbiji joj je izuzetno teško pao. "Kada smo izbjegli u Zrenjanin, imala sam dvanaest godina. Potom smo otišli u Suboticu gdje sam pohađala srednju školu i tamo se nikako nisam mogla uklopiti u društvo. Imala sam percepciju da me ljudi gledaju kao da sam drugačija. Prije tri godine sam ponovno bila tamo i shvatila da sam zapravo ja ta koja je bila u krivu", rekla je Popović Damjanović. "Glavni problem je bio što sam cijelo školovanje bila gladna zbog čega sam dobila nadimak Gladna Mirsada. Nikako se nisam mogla naviknuti na konzerviranu hranu jer sam odrasla na selu na domaćoj ishrani. Živjeli smo u izbjegličkom naselju Palić gdje nas je bilo dvanaest u sobi bez adekvatnog grijanja zimi. Zbog toga mi je čudno kako su današnja djeca, koja imaju predivne uvjete za odrastanje, nezainteresirana za svoju okolinu."

"Kada već nisam otišla u treću zemlju, jednostavno sam osjetila da je jedino mjesto gdje ću se osjećati dobro tamo gdje sam rođena. Prvih godina povratka bilo je izuzetno teško. Vratila sam se 2002. u mjesto rođenja supruga, gdje nije bilo ni struje ni vode. Kasnije smo se preselili u moj selo koje je udaljeno dva kilometra od Pakraca pa nam je sada puno lakše. Odlučila sam se sama izboriti za bolje uvjete života - aktivirala sam se u Mirsada Popović Damjanović: Glavni problem je bio što sam cijelo školovanje bila gladna zbog čega sam dobila nadimak Gladna Mirsada. Nikako se nisam mogla naviknuti na konzerviranu hranu jer sam odrasla na selu na domaćoj ishrani. Živjeli smo u izbjegličkom naselju Palić gdje nas je bilo dvanaest u sobi bez adekvatnog grijanja zimizajednici i prihvaćala podršku koja mi se pružala. Jednostavno nisam htjela razmišljati na način da me netko ne želi. Odlučila sam se dokazati", kazala je Popović Damjanović.

Činjenicu da trenutak izlaska studije nije mogao biti adekvatniji u smislu političkih okolnosti koje se zadnjih godinu dana događaju u Hrvatskoj, istaknuo je Viktor Koska, asistent na Fakultetu političkih znanosti i autor studije o ratnim izbjeglicama. "Tijekom moje studije o iskustvima integracije hrvatskih Srba u Novom Sadu, uočio sam nekoliko ključnih trenutaka koji su važni za promjenu razmišljanja o hrvatskim Srbima, kako u izbjeglištvu, tako i u Hrvatskoj. Prije svega riječ je o oslobađajućim presudama generalima Gotovini i Markaču za vojno-redarstvenu operaciju Oluja. Također, ulaskom Hrvatske u EU je nestao izvanjski pritisak za adekvatniji razgovor oko ove teme, a posljednjih mjeseci svjedočimo i političkim ekscesima zbog uvođenja dvojezičnih natpisa u Vukovaru koji se proširio i na ona mjesta koja zadnjih desetak godina nisu svjedočila međunacionalnim incidentima", istaknuo je Koska.

"Kao što ova studija pokazuje, gotovo sve izbjeglice žele izbjeći tu etiketu jer biti izbjeglica znači biti ovisan i ne imati svoj prostor u svemiru. Izbjeglice prije svega treba prestati tretirati ako pasivan subjekt koji predstavlja teret zajednici, već ih treba sagledavati kao aktivne subjekte koji u iznimno nepovoljnim okolnostima uspijevaju izgraditi svoje živote. Vladine politike stoga ne treba gurati u smjeru nefunkcionalnosti, već pustiti izbjeglice da same kažu kako bi za njih izgledala idealna integracija i kako da država ne bude naredbodavac krajnjih ishoda, već moderator dobrih praksi", rekao je asistent s Fakulteta političkih znanosti.

Unatoč kritici da studija obiluje pozitivnim primjerima o pobjedi ljudskog duha, Koska je kao njen doprinos istaknuo ukazivanje na praksu obiju država i razotkrivanje paradigme prema kojoj se sve izbjeglice žele vratiti u Hrvatsku.

"Neke se izbjeglice ne žele vratiti i to ne samo zbog okolnosti koje se odvijaju u Hrvatskoj, već zato što nakon 20 godina ljudi uspijevaju sagraditi bolji život za sebe i svoju djecu u Srbiji. Neovisno o tome da li izbjeglice trajno ostaju u Srbiji i tamo nastavljaju svoje živote, činjenica je da su ti ljudi za čitav niz imovinskih, zdravstvenih, i Viktor Koska: Njihova odluka o odlasku iz domovine nije bila kalkulacija, odraz njihove volje niti je značila raskidanje pravnih i simboličkih veza s državom odakle su otišli. To najbolje dokazuje njihova izgradnja identiteta u Srbiji, gdje se pokazuje da pripadnost određenom etnicitetu nije ključ za ulazak u novo društvosocijalnih prava i dalje vezani uz život proveden u Hrvatskoj. Ostvarivanje tih prava ne pomaže samo njihovom povratku u Hrvatsku, već i da te osobe postanu djelatan subjektu u Srbiji", kazao je Koska.

"Tijekom devedesetih je Republika Srbija djelovala na područjima drugih republika upravo zazivajući pravo da zaštiti pripadnike svoje etničke skupine izvan granica Srbije. Istodobno je politika u Hrvatskoj na pripadnike ove populacije gledala kao na neprijatelje hrvatske državnosti. Stoga je u normativnom smislu ishod izbjegličkog iskustva odgovornost obiju država. Njihova odluka o odlasku iz domovine nije bila kalkulacija, odraz njihove volje niti je značila raskidanje pravnih i simboličkih veza s državom odakle su otišli. To najbolje dokazuje njihova izgradnja identiteta u Srbiji, gdje se pokazuje da pripadnost određenom etnicitetu nije ključ za ulazak u novo društvo. Neovisno o krajnjem ishodu izbjegličke problematike, ovo pitanje ostaje važno i za nadolazeće generacije obiju država", zaključio je Koska.

Izvor



















Lawyers Committee for Human Rights (YUCOM)

Kneza Miloša 4, 11000 Belgrade, Serbia
Phone:(+ 381 11) 33-444-25; 33-44-235
office@yucom.org.rs

Copyright © YUCOM 1997 - 2019